Laž o razapinjanju:
Ev. Po Mateju, 27:
33 Tako stigoše na mjesto, koje se zove Golgota, kosturnica. 35 Tada ga pribiše na križ i razdijeliše kockom među se haljine njegove.
Ev. Po Luki, 23:
33 Kad dođoše na mjesto, koje se zove Lubanja, raspeše ga ondje. Isto tako zločince, jednoga s desne njegove, drugoga s lijeve njegove.
Ev. Po Ivanu, 19:
16 Tada im ga predade, da se raspne. A oni uzeše Isusa i odvedoše ga.17 Nosio je križ svoj, i izađe na mjesto, koje se zove Lubanja, (košturnica) a hebrejski Golgota.18 Ondje ga raspeše, i s njim drugu dvojicu s jedne i s druge strane, a Isusa u sredini.
ISTINA O RAZAPINJANJU:
Najstrašniji oblik kazne koji je čovjek izmislio je pribijanje na krst. Ovo je inače vrlo stara metoda koju su koristili Babilonci, Perzijanci, Feničani i Kartažani, ali nikad Egipćani i Grci. Rimljani su preuzeli ovaj način za kažnjavanje robova i političkih krivaca. Običaj je zahtjevao da osuđenik sam nosi drveni križ do mjesta izvršenja kazne, no često bi bio slučaj i da mu u tome pomogne netko iz mnoštva gledalaca ako ovaj nije mogao to sam nositi. Mjesto pogubljenja iz evanđelja se Hebrejski zove Golgota, a latinski Kalvarija. Treba napomenuti da ovo mjesto u stvarnosti ne postoji.
Isus kao oličenje želja i fantazija klase ljudi koji su bili ugnjetavani morao je biti patnik, morao je trpiti brojne uvrede i muke koje se opisuju u evanđeljima iz razloga što je zaj njihov spasitelj bio utjelovljenje njihovih vlastitih muka i poniženja. Ovaj najniži sloj stanovništva koji je propagirao novi poredak, novu vjeru kroz ovaj izmišljeni lik nije se mogao poistovjetiti u mašti s ničim drugim nego s patnikom i raspetim mesijom. Pošto su pravi vjerski zanesenjaci bili prožeti mržnjom i željama za smrću svojih gospodara i istiskivanjem postojećeg boga, oni su se poistovjetili s razapetim, oni su sami podnosili muke na križu i ispaštali na taj način za svoje želje za smrt oca-boga. Kroz ovaj čin razapinjanja i smrti Isus je žrtvovan da se pokaje za sve njihove grijehe, a ovi prvi kršćani su trebali ovakvo pokajanje.
Pisci evanđelja su u funkciji propagande svojeg novog vjerskog poretka, tj.vjeru u Krista, napisali ove maštovite priče o Isusu. Izmislili su ličnost Isusa kao spasioca s ciljem da potvrde priče o mesiji koje se javljaju u Starom zavjetu i da rašire jedan novi vid vjere. Bolje rečeno, ličnost Isusa je marketinški potez ranih kršćanskih vjernika i ništa drugo. Reklama jedne vjere koja se trebala proširiti.
Ova ličnost je preuzeta iz ranijih mitologija, posebno iz Mitraizma gdje je centralna figura Mitra koji je umro zbog grijeha čovječanstva i koji je bio uskrsnuo. Mitrini vjernici su bili nagrađeni vječnim životom, a dio Mitraističke liturgije glasi: „Onaj tko neće da jede od mog tijela i pije od moje krvi, kako bi bio jedan sa mnom, neće naći spasenje". Mitraizam je koristio ovaj ritual (sakrament u kršćana) i prije nego je Isus bio izmišljen.
