Što je to religija?
Sama riječ „religija" potječe od latinske riječi „religare", što znači učvrstiti ili povezati. Religija je svjetonazor kojim se sputava ljudska sloboda i priroda. Postojalo je vrijeme kada na planeti uopće nije potojalo religije, i nije postojalo nikakvih vjerovanja ni o čemu. To su bila lijepa vremena. Danas postoji mnogo religija a one najčešće su Kršćanstvo, Islam i Judaizam. Protestantizam je star manje od 500 godina, Islam manje od 1500 godina, Katoličanstvo manje od 2000 godina, a Judaizam niti dva puta toliko. Biološki govoreći, to su kratka vremenska razdoblja. Ona nisu dugačka čak niti u usporedbi sa starošću drugih značajki ljudske kulture. Jezik je mnogo, mnogo stariji od bilo koje postojeće religije ili čak od bilo koje religije o kojoj posjedujemo bilo kakvo arheološko znanje (D.Dennett,2009). Na primjer, ljudski moral, sporazumjevanje, zemljoradnja i lov su mnogo stariji od religije. Ljudska bića su živjela milione godina u harmoniji sa prirodom prije nego se pojavila religija.
Prvo što moramo shvatiti o ljudskom umu jeste način na koji naš um shvaća druge umove. Istraživanja o životinjskoj inteligenciji dokazala su kako sisavci (ljudi) razlikuju žive pokretače od ostalih, i razlikuju vrste kretnji koje mogu očekivati od živih pokretača: hoće li me napasti ili će pobjeći, hoće li krenuti lijevo ili desno, želi li me pojesti ili bi radije napao mog susjeda? Ti pametniji životinjski umovi su otkrili dobar trik – zauzimanje intencionalnog stajališta. Praćenje namjere živih pokretača jeste naš evolucijski izum. Trgnete li se na svaku kretnju koju otkrijete, nikada nećete pronaći večeru, ali ako se ne trgnete na opasne kretnje, vi ćete postati nečija večera. Čim su životinje počele zauzimati intencionalno stajalište, uslijedila je neka vrsta utrke u naoružanju, s varkama i protuvarkama, obmanjujućim potezima i otkrivanju obmanjujućih pokreta, vodeći životinjske umove do sve veće istančanosti i moći (Dennettt, 2009.). Zauzimanje intencionalnog stajališta je prirodan proces, međutim ono postaje specifično kada smo prestrašeni. Prestrašeni ljudi vide namjeru u onome što ih plaši, i upravo je strah bila prva stvar na svijetu koja je stvorila boga.
Tražeći korjene religioznosti, naučnici su proučavali primitivne ljudske zajednice koje se još uvijek mogu naći u zabačenim djelovima svijeta.
Zašto? Zato što su one dobar pokazatelj ljudskih zajednica koje su nekada postojale dok još ljudska rasa nije počela sa planskim razvojem. Planski razvoj ljudskih zajednica doveo je do napredka oruđa, do smišljene proizvodnje hrane, do gomilanja sve većeg broja ljudi na jednom mjestu, do stvaranja viška hrane i do sve veće podjeljenosti ljudi na grupe određenih djelatnosti (pekare, krojače, kamenoresce, zemljoradnike, stočare, graditelje, šefove, ...). S podjelom na „uloge" dolazilo je do sve veće društvene nejednakosti i sve veće nesigurnosti i straha. Razdvojenost između prirode i ljudi je bilo sve veće i veće, a sukladno tome je nastala podjela i unutar čovjeka. Pojedinac se počeo doživljavati razdvojeno, počeo je djeliti svoje misli.
Primitivne ljudske zajednice Brazila, Islanda, Cejlona, Filipina, Južne Amerike, Ausralije, itd. proučavane su u XIX i XX stoljeću i otkriveno je kako one ne poznaju religiju i vjerovanje. „Oni nemaju niti nadu, niti strah od života nakon smrti. Za njih ne postoji bog, niti dobro, niti zlo, niti duhovi kojih se treba plašiti. Smrt je kraj postojanja, i nemaju nikakvu ideju o duhovnom životu ili sastavu čovjeka od duha i tijela" (misionar XIX st.,T.Bridges; Južna Amerika). Istraživanja profesora antropologije A.C.Haddona na temelju neposrednog proučavanja primitivnih ljudskih zajednica u Južnoj Americi, saopštavaju: „Oni nemaju moralnih zakona ili pravila, ali njihovo društveno ponašanje je uopće izvrsno. Oni su gotovo posve monogamni, a ipak ne znaju ništa o 'čednosti ' ",a antropolog E.A. Westermark govori: “O apstraktnim idejama jedva da postoji traga. Teško je točno odrediti što misle pod pojmom 'dobar' ili 'zao' čovjek; ali je sigurno da nemaju nikakvu ideju o tome što je dobro ili zlo. Oni nemaju moralnih gledišta ili impresija“. Ukratko, ovi ljudi na najnižim stupnjevima razvoja nemaju moralna pravila ili ideje, međutim rijetko kradu, lažu ili ubijaju. Nježni su prema udovicama i starcima. Žive u miru i slozi. Drže se pravila "deset zapovijedi" više od naprednijih društava, premda nemaju deset zapovijedi.
Moral je aktivna komponenta društvenog života i razvio se u skladu s razvojem ljudskih društava prirodnim odabirom – evolucijom. Premda naši preci nisu znali ništa o tome ponašali su se u skladu sa dobrim, jer su im dobre navike donosile preživljavanje i razvoj. „Oni su nesvjesno moralni, ako želite; ali moralni zakon je zakon svjesti" (John McCabe). Upravo tako, kada počinje svjesnost ljudskog bića o sebi, počinje i njegovo „izmišljanje" pravila. Vjernici misle da posjeduju moral koji je drugačiji, bolje rečeno „moralniji" od onih drugih ljudi, međutim to nije istina. Ne postoji tzv. crkveni moral, već ljudski moral i on je postojao hiljadama godina prije nego se pojavila religija. Samo lošim ljudima trebaju moralna pravila, drugi ih se prirodno pridržavaju, te ona izviru prirodno iz njih. „Možemo samo žaliti za tim što 'religijska otkrovenja' nisu sadržavala upozorenja da obožavanje boga treba držati podalje od krvoprolića, ljudskih žrtvi, svih monstruoznosti i divljaštva religije" (John McCabe).
Dakle, može se reći da prije sve brojnijeg gomilanja ljudi na jednom mjestu, njegovog djeljenja u društvene funkcije, u funkcije posrednika i stručnjaka, čovjek nije poznavao religiju. Tek je kultivacija društva, da tako kažem, njegovo djeljenje, uvelo pojam religije, a sve dok čovjek nije imao dovoljno dovitljivosti da špekulira, odnosno da razmišlja o uzrocima nekog ponašanja u prirodi, vjerovao je u sebe.
Čovjekovo vjerovanje u duh ili dušu koja je različita od tijela počinje kasnije s njegovim razmišljanjem o sebi u odnosu na prirodu. Sunce, kao prirodni objekt, je privlačilo mnogo pažnje nekih društvenih skupina. Oni su smatrali kako je njihova vlastita sjenka dio njihove osobnosti, odnosno počeli su doživljavati sebe kao podjeljene na tijelo i sjenku. Sjenka je uvijek sa njima, prati ih po svuda i ima najneobičnije oblike u razno doba dana – ona je očito njihov dvojnik. Ovi primitivni ljudi još uvijek nisu shvaćali da Sunce ima nešto s tim, no kada nije bilo Sunca, otkrio je da je dovoljno da se pogleda u potoku i otkrije da je „sjenka" opet s njim, odnosno da je njegov dvojnik opet tu. Ovaj dvojnik mu je otkrio saznanje o smrti – to mora da je stanje kada nema sjenke,... sjenka je negdje otišla.
Snovi su imali mnogo veze s ovim pojmom. Ovi ljudi su voljeli sanjati, voljeli nesvjesno jer su tada mislili kako njihova sjenka u mraku luta po prirodi. Neki su se čak pomoću opojnih biljaka dovodili u stanje kada njihova „sjenka" može slobodno da luta okolo. Pojam sjenke je zapravo istoznačnica za pojam duše (identiteta). Kada je netko umro, mislili su da se tada njihova sjenka (duša) ne vraća u tijelo, već luta uokolo, posebno po noći, kada lutaju i ostale sjenke. Ovo još uvijek nije religija, ali slijedeći stupanj razvoja društva otkriva animizam, tj. utjelovljenje sjenke u prirodne pojave oko sebe. Ovi ljudi su smatrali kako se iza svake prirodne pojave skriva duša (sjenka).
Kako su se društva razvijala i udaljavala od prirode to je dovodilo do sve većeg straha od prirodnih pojava. Uz prirodnu sklonost ljudi da prate namjere i s rođenjem animizma, razmišljali su: Hoće li pasti kiša na naše usjeve? Hoće li nam duhovi kukuruza i žita donjeti opet izobilje plodova? Sada je i bolest postala nešto što donose duše. I tako, duše nalaze u svemu, u stablima i oblacima, krokodilima i vukovima, a čovjek ima dosta prijatelja, kao i neprijateljima o čijim namjerama treba razmišljati. Tako da mu je sada bio potreban stručnjak, osoba čija je uloga u društvu da saobraća sa svijetom duša/sjenki, sa svijetom snova, to su prvo šamani, a u kasnijem razvoju, svećenici.
