Laž o krštenju:
Ev. Po Mateju, 3:
1 U one dane pojavi se Ivan Krstitelj, i propovijedao je u pustinji judejskoj: 2 „Obratite se; jer je blizu kraljevstvo nebesko". 11 Ja vas krstim samo vodom, da se obratite. A onaj, koji dolazi za mnom, moćniji je od mene. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. 13 Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan k Ivanu, da se dadne krstiti od njega.
Ev. Po Marku, 1:
2 kao što stoji pisano u proroka Izaije: „Evo, ja šaljem glasnika svojega pred tobom, koji će ti pripraviti put". 4 Ivan Krstitelj pojavio se je u pustinji i propovijedao je krštenje pokajanje za oproštenje grijeha. 9 U one dane dođe Isus iz Nazareta u Galileji i dade se krstiti od Ivana u Jordanu.
Ev. Po Ivanu, 1- 4:
31 Ja ga nijesam poznavao. Ali da se on objavi u Izraelu, došao sam ja da krstim vodom. 22 Potom dođe Isus sa svojim učenicima u pokrajinu Judeju. Ondje je boravio s njima i krstio. 2 Uostalom Isus sam nije krstio, nego učenici njegovi.
Ev. Po Luki, 3:
19 Četverovlasnik Herod, kojega je bio ukorio zbog Herodijade, žene brata njegova, i zbog svih drugih sramota, 20 Dade još povrh svega baciti Ivana u tamnicu. 21 Kad se je krstio sav narod, primi krštenje također Isus.
ISTINA O KRŠTENJU:
Kao prvo, u evanđeljima postoje mnoge očite suprotnosti. Na primjer u Ivanovom evanđelju prvo stoji da je Isus lično krstio svoje sljedbenike, a malo kasnije tvrdi da Isus nikada nije krstio, već samo njegovi učenici. Ovo bi se moglo ocjeniti kao sitna greška da nije činjenice da se ovdje radi o jednoj od najvažnijih doktrina katoličanstva. Osim toga dok Matej, Marko i Ivan pišu o tome kako je Ivan Krstitelj krstio Isusa, Luka nam saopštava da Isusa nije mogao krstiti Ivan Krstitelj jer je bio u Herodovom zatvoru. Kod Mateja, Isusa krsti Ivan i oni se očito poznaju, a nešto dalje ispada da Ivan uopće ne poznaje Isusa (Mt.11,2-3; Kad je Ivan u tamnici čuo o djelovanju Kristovu, posla dvojicu učenika svojih I upita ga: „Jesi li ti onaj, koji ima doći, ili drugoga da čekamo?").
Što je to krštenje? To je ritual kojim se ljudi koji to žele i koji ne žele (kao što su djeca), primaju u katoličku vjeru. Ritual krštenja je mnogo stariji i seže sve do 3000 g.pr.n.e kada se u Eufratu pojavio kult vode, te je trajao sve do III st. n.e. Krštenje se prakticiralo ranije i u Egiptu, u helenskoj kulturi, pa tako i u Mitraizmu.
Kao što je već navedeno, katoličanstvo je tipična kultura sramote i krivnje. Svaki sociolog će vam objasniti osnovnu karakteristiku ovakve društvene zajednice – to je kontrola njenih članova putem osjećaja srama ili krivnje. Ovaj svjetonazor jako dobro upada u oči u priči o krštenju. Ivan Krstitelj je odrpanac koji živi u pustinji u podčinjenom položaju, on je sluga svom bogu i vjeri, te u svojoj ulozi kaže: „Ja vas krstim samo vodom. Ali dolazi jedan, koji je moćniji od mene. Ja nijesam dostojan odriješiti remena na obući njegovoj. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem".
Ovdje se jasno vidi ta njegova potčinjenost, međutim ova izjava koja se nekoliko puta ponavlja u priči ima i drugu funkciju, a to je da pokaže preimućstvo ovakvog svjetonazora. Izraelom su tumarali brojni učitelji, zvani proroci, i svatko od njih imao je svoju filozofiju o životu. Među njima su se isticale i brojne sekte, a najzanimljivija od njih je bila monaška sekta Esena. Većina Isusovih karakteristika i postupaka vodi porjeklo iz ideologije ove grupe vjernika. Ova sekta propovjedala je život u siromaštvu, ljubav prema bližnjemu, djelili su milostinju, lječili bolesne, krstili se, birali savjet od 12 članova, što podsjeća na 12 Isusovih učenika, imali su zajedničke večere a neke od ovih zajednica su se držale celibata, te su manastirski sastav podmlađivali usvajanjem dječaka. Hijerarhijska organizacija, vjerovanja, moralna učenja i rituali Esena su temelj kršćanske organizacije.
Pisci ovih četriju evanđelja koja su nastala krajem I st.n.e., su ovu osnovnu ideologiju katoličanstva, ideologiju srama i krivnje, pokazali putem priče o krštenju. Njihova osnovna zadaća je bila propaganda Esenskih svjetonazora Jevrejima, te je u tom smislu Isusov lik kao zagovornik ovog pravca, prikazan kao nadmoćniji prema Ivanu Krstitelju. U bibliji se govori da je krštenje čin preobraćanja, pokajanja i oprosta grijeha. Psihološki, krivnja (grijeh) dolazi iz unutrašnjeg osjećaja da smo učinili nešto loše, a sramota dolazi izvana, iz osjećaja društva ili pojedinaca prema nama. Grijeh se očituje u ponašanju koje se smatra nepoželjnim i izražava se u kajanju. Kod sramote, osramoćeni teži za okrivljavanjem drugih kako bi zaštitio svoj identitet od nemanja samopouzdanja - okrivljavanje drugih postaje druga priroda. Neprestani ping-pong koji se odvija u bibliji između osjećaja srama i krivice dokazuje kako je ovo nastrano poimanje svijeta temelj poučavanja ove vjere. Zagovaranje siromaštva, potlačenosti i moralne podčinjenosti jeste osnovna karakteristika katoličke organizacije koja time vrši kontrolu nad ljudskom slobodom. Uvjeravanje osoba da su bezvrijedne u odnosu na neko superiornije biće koje im jedino može pružiti spas nije samo uvredljivo nego i moralno gnjusno.
