ISTINA UMJESTO LAŽI

Priča o rajskom vrtu je također plod Sumerske mašte. Sumerani su imali mit o bogu Enkiju i u njemu opisali perzijski vrt pun voćaka u kojem ljudi i životinje žive u slozi, bez patnje i bolesti. Biblijska priča je kopija ovog Sumerskog mita, s tim da su Jevreji u njoj promjenili likove. Umjesto boga Ea koji u Sumerskom mitu daje „zabranjeno voće“ ljudima, u Bibliji je to zmija. Oba mita iznose ideju o padu čovječanstva i ideju da je poznavanje razlike između dobra i zla, i mudrost koju oni ne bi trebali posjedovati. Sjetimo se da bog zabranjuje jesti voće sa stabla spoznaje i sa stabla života. Bog izbacuje Evu i Adama iz vrta ne toliko iz neposlušnosti, nego iz straha da bi mogli jesti sa stabla života i postati besmrtni kao on.

 

Zašto je u Bibliji rajski vrt opisan kao izolirano bujno vegetacijsko područje i zašto je zmija ta koja ljudima dopušta da jedu plodove spoznaje? Ova priča je kopija Sumerskog mita u kojem je junak Gilgameš, otišao na rajski otok gdje je živjeo miljenik bogova Utnapištim, kako bi od njega dobio biljku života. Na povratku se jedan od bogova, ne želeći da ovaj postane besmrtan i njemu ravan, pretvorio u zmiju, izronio iz vode i oteo Gilgamešu ovu biljku. Svećenici koji su kopirali ranije postojeće mitove i legende su gotovo po pravilu mjenjali imena i događaje kako bi ih prilagodili svojoj ideologiji. U tome su činili mnoge greške kako u prijevodu na svoj jezik, tako i u smislu. U biblijskoj priči na primjer, zmija nudi biljku saznanja, dok u Sumerskoj, orginalnoj priči, zmija je ta koja sprječava da se biljka saznanja proširi.

 

Ovaj mit predstavlja alegoriju svjesti o sebi. Sjetimo se da prema njemu Eva i Adam shvaćaju da su goli, a prva reakcija na ovo jeste osjećaj sramote. Ovaj osjećaj imaju samo bića svjesna sebe u odnosu na nekog drugog. Svjesnost o sebi podrazumjeva razmišljanje o sebi i okolini u kojoj se nalazimo. To je jedna iznimno hvalevrijedna osobina, no svećenici koji su falsificirali orginalnu Sumersku priču dodali su i pojam kazne. Njima je u interesu bilo da prikažu kako je posjedovati znanje kažnjivo, i da samo oni imaju pristup znanju kao posrednici između božanstva i ljudi. Razlog tome je taj što su od neukih i priprostih ljudi lakše mogli dobiti novac, imanja, i stjecati bogatstvo. Ovaj princip je do današnjeg dana ostao isti.

Kasnije su svećenici ovu „neposlušnost“ u vrtu prozvali dogmom i dali joj ime „istočni grijeh“ i obznanili je kao pravilo prema kome su svi ljudi koji se rađaju na planeti griješni. Ovu kolektivnu krivnju je bilo vrlo bitno nametnuti ljudima kako bi ih strahom od kazne držali u poslušnosti i kako bi uspostavili mehanizam za oslobađanje od te krivnje putem krštenja, ispovjedi i novčanih donacija. Oslobođenje od tog prvobitnog grijeha crkva je mjenjala za novac i drugu imovinu – drugim riječima prodavala je oprost, a to čini i danas. Nakon što je crkva uspostavila ovaj unosan mehanizam uspjela je do sada sakupiti milijarde eura od naivnih vjernika.

 

Treba uočiti još jednu nepravilnost. Nakon što su jeli plod trebali su umrijeti, međutim bog gazi svoje vlastite zakone kao i obično, i to ponavlja kroz ostatak biblije; ubija bez razloga, kažnjava nevinu djecu zbog krivice njihovih roditelja i uspostavlja kazne koje su neproporcionalne krivici. Mora se priznati da je mušićav za jednog davaoca „moralnih“ zakona. Pogotovo je priroda kazne koju nameće svim ženama podiže najdublja pitanja o pravednosti. Bog vrlo eksplicitno prijeti Adamu da ne jede plod, a ne Evi, međutim Eva je kažnjena, kao i sve daljnje „Eve“ u odnosu na Adama. Ovdje se nalazi korjen diskriminacije žena i dvostrukih standarda spolova. Eva nije mogla znati za zabranu, jer joj Adam nije rekao ništa o tome. Adam, kao direktni primalac naredbe nije bio prevaren od Eve da jede plod, ona mu nije izdala nikakvu naredbu, on je jednostavno prihvatio ponuđeni plod. Ona nije ta koja je prema njemu djelovala kao gospodar a ona je kažnjena daleko većom kaznom. Što se tiče zakona, pravde, ili jednakosti, kazna koja je nanesena ženi i svim daljnjim ženama je nepravedna i neproporcionalna.

 

Antropološki razlikujemo društva krivice i društva sramote. Katolička organizacija je tipični ustroji srama, ali i krivice kojima je primarni način za stjecanje kontrole nad djecom i društvom uljevanje sramotnome prijetnju izopćenjem. Crkva održava kontrolu stvaranjem i stalnim jačanjem osjećaja krivice. Osnovno obilježje društava krivnje je odredba o oprostu od krivnje za određena ponašanja, bilo prije događaja, bilo poslije. U takvim slučajevima instaliraju se figure autoriteta da dobiju moć, novčane ili druge prednosti, manipulirajući uvjetima krivnje i oproštenjem krivice.