Što je to Novi Zavijet?
Biblija je skup tekstova koji su jevrejskim i kršćanskim religioznim ljudima najvažniji na svijetu. Riječ „biblija“ je Grčkog porijekla (dijalekta koine) i znači „knjige". Ne postoji jedna biblija, nego postoje nekoliko njih međusobno različitih. Katolici bibliju smatraju „rječju božijom", tj. da je diktat njihovog boga Jahvea. Pravoslavci, protestanti, luterani, evangelisti, itd. drže to isto stajalište. Zašto onda ova knjiga nije ista u svim ovim religijama? Ako je biblija riječ božja, onda bi ta riječ trebala biti uvijek ista – ista za sve religije koje vjeruju u Jahvea. Odgovor je jednostavan – postoji mnogo biblija, jer riječi u njima nisu nastale od boga, nego od ljudi, i to vrlo zlobnih ljudi. Najstariji primjerak ove knjige datira iz XI stoljeća. Sastoji se od dva dijela; od Starog zavjeta i Novog zavjeta. Stari zavjet je kolekcija izmišljenih priča koje su namjerno pisane kao povijest od strane ljudi koji su znali da one nisu povijest. Te priče su nastale u brončano doba a današnja kolekcija ovih priča potječe iz IV stoljeća. Novi zavjet je skup tekstova koji se bave kršćanskom religijom prvog stoljeća, pisanih na Grčkom dijalektu Koine. Pisan je krajem prvog stoljeća pa sve do 150. g.n.e.
Najznačajnija ličnost Novog zavjeta je tzv. Isus Krist, kojega još zovu spasitelj ili pomazanik, a njegov izmišljen život je opisan u četri teksta koja se zovu evanđelja. Evanđelja su bila napisana iz didaktičkih razloga, da dokažu da je Isus spasitelj kojeg su proroci nagovjestili u Starom zavjetu. Napisana su nekoliko desetljeća nakon navodne Isusove smrti, a odraz su usmene anonimne predaje koja je nastajala u kršćanskim zajednicama Europe, Azije i Afrike. Evanđelja su povijest vjerovanja koja se odnose na Isusovo božanstvo, a ne povijest stvarnog života osobe zvane Isus Krist. Evanđelja nemaju nikakve veze sa povješću – to nije zabilježba stvarnih povijesnih događaja, već zbirka mitova prvih kršćanskih pokreta.
Njemački bibličar Constantin Von Tischendorf je otkrio najstariju poznatu bibliju zvanu Sinaticus (otkrivena na Sinaju). Stari i novi zavjet ove biblije su pisani na magarećoj koži na Grčkom jeziku, a sastavljeni su u jednu knjigu 380 g.n.e. Britanski Muzej ju je kupio 1833. godine i polovicom XIX stoljeća proučio pod ultraljubičastim svjetlom i otkrio preobilne greške, te ozbiljno nanovo uređivanje podataka. Otkrića su pokazala zamjenu brojnih paragrafa od strane barem devet različitih falsifikatora, jasno su se vidjele orginalne riječi ispod novih falsificiranih.
Kada se Novi zavjet Sinaticusa usporedi sa današnjim Novim zavjetom, otkriva se zapanjujućih 14 800 falsifikata. Katolici danas smatraju kako je Novi zavjet „Dokumentarni izvor znanja o porjeklu kršćanstva čiji se najraniji razvoj očituje prije svega u zapisima Novog zavjeta, čija je orginalnost neupitna" (Katolička enciklopedija,Farleyed,tom III,str.712.).
Tako, Markovo evanđelje (najstarije) započinje sa Isusom koji ima 30 godina, ne zna ništa o Mariji, djevičanskom rođenju, ili pokolju djece od strane Heroda, a opisi Isusa kao „božjeg sina" ne postoje, dok ih u suvremenim evanđeljima ima. U ovoj najstarijoj bibliji nema priče o glavnoj crkvenoj doktrini – uskrsnuću Isusa i njegovom uspeću na nebo, međutim ne samo da ove priče nema u Sinajskoj bibliji, njih nema ni u Aleksandrijskoj, niti u Vatikanskoj bibliji, ni u Armenskoj verziji Novog zavjeta itd. Tek se u XII st. počinju javljati paragrafi o tome uz obaveznu zvjezdicu koju su pisci koristili da označe lažne djelove u literarnom dokumentu. Katolička enciklopedija navodi: „uskrsnuće je temeljni argument našeg vjerovanja", no niti jedno najstarije Markovo evanđelje ne spominje uskrsnuće. U današnjim evanđeljima po Marku uskrsnuće je priznato kao falsifikat i to od strane crkve: „Markovi zaključci, priznajemo, nisu orginalni ... gotovo čitavi paragrafi su kasnija izrada" (Encyclopaedia Biblica, II-III tom; Katolička enciklopedija, III tom). Bez obzira na ovu potvrdu falsifikata, crkva je prihvatila ovaj falsifikat u dogmu i stvorila je temeljem svoje vjere. Biblija je puna ovakvih falsifikata, tj. kasnijih dorada biblije kako bi je prilagodila trenutnim idejama, a 1562. je Vatikan osnovao posebni cenzorni odjel tvz. Index Expurgatorius koji je imao za cilj „ispraviti" zapise ranih crkvenih otaca koji su bili suprotni trenutnim stavovima.
Izgleda da vjernike nimalo ne zamara činjenica da je biblija skup falsificiranih i neistinitih priča, no ukoliko su već svjesno odlučili prepustiti svoju slobodu razmišljanja nekome drugom, ovakav način ne bi smjele pratiti javne državne institucije i podržavati iracionalne stavove. Da su vjernici pročitali ovu knjigu za koju vjeruju da je potpuna istina onda bi sigurno pročitali i naputak evanđelista Matije koji govori o tome kako treba da se moli, evo citata iz šeste glave: „Pazite, da pravednost svoju ne činite pred ljudima, da vas oni vide; inače nemate plaće kod Oca svojega na nebesima. Kad se molite, ne činite kao licemjeri! Oni se najradije mole u sinagogama i na uglovima uličnim, da upadnu ljudima u oči. Zaista, kažem vam: Oni su već primili plaću svoju. Kad ti hoćeš da se moliš, uđi u sobu svoju, zatvori vrata i moli se Ocu svojemu u tajnosti! Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, platit će ti" (nakon ovog slijedi molitva „Oče naš"). Tu je zatim i Isusova uputa iz istog evanđelja, glava 21, stih 19: „Ako hoćeš biti savršen, idi prodaj što imaš, i daj utržak siromašnima". Međutim ovo ne poštuju niti sama crkva – ona dolazi do novca i imovine uzimajući ga najsiromašnijima. Utvrđeno je da Vatikan „leži" na milionima eura, no kada ste čuli ili vidjeli da papa daje te milione siromasima? U najsiromašnijim djelovima svijeta gdje su se nametnule crkvene misije niti jedna škola ili ustanova za pomoć nije napravljena od Vatikanskog novca, već iz fonda drugih, najčešće civilnih, organizacija ili iz džepa lokalnih ionako siromašnih seljaka.
Eto, izgleda da vjernici čak ne poštuju niti vlastite regule, nego su protivno tome sagradili crkve i druge raskošne objekte. Da bi se vjernik obratio „svom" bogu za kojeg vjeruje da je svemoguć, onda mu nije potrebna posebna građevina koju zovu crkva, nisu mu potrebni posrednici kao što su svećenici, a ovo čak piše i u njihovom svetom pismu kao što je vidljivo. Crkvene građevine, svećenstvo i vjerska organizacija nastali su od strane vrlo zlih pojedinaca samo sa jednim jedinim ciljem, a to je manipulacija ljudima, njihovim emocijama u svrhu oduzimanja slobodne volje i materijalnih dobara.
