Vjera i psihoza
Pojedinci koji vjeruju u boga, vjerovati će bez obzira na ponuđene dokaze o njihovoj zabludi. Svatko je slobodan vjerovati u što god hoće, ali nema tu slobodu da svoje zablude nameće drugima prikazivajući ih kao istinu. Namjerno obmanjivanje drugih ljudi se zove laganje. Državne institucije kao što su škole imaju civilizacijsku obavezu podržavati znanje i istinu. Vjerske organizacije kao što je katolička crkva njeguju laži o postanku života na Zemlji, temeljnim zakonima prirode i životu uopće. Poštovanje i podržavanje ovakve organizacije može biti nečiji osobni izbor i pojedinac može ovim svojim izborom snositi osobnu odgovornost, ali podržavanje laži ne smije biti izbor državnih javnih institucija.
Što znači vjerovati? To znači pouzdati se u pojave koje nisu bazirane na istini. „Ukoliko netko ima dovoljno dokaza da opravda svoju tvrdnju, onda mu ne treba vjera u tu tvrdnju"(P.Boghossian). Druga definicija prema Boghossianu jeste: pretvaranje da znate stvari koje ne znate. Izuzetak od ljudi koji se pretvaraju da znaju stvari koje zapravo ne znaju, jesu oni koji se ne pretvaraju. Ove su osobe tada žrtve obmane. Obmane su psihički poremećaj i nalazimo ih kod umno oboljelih osoba. Tako ove osobe mogu imati obmane grandioznosti (kada misle da su neka značajna osoba), ili proganjanja (misle da ih netko ili nešto želi ozljediti), kada činjenice očigledno ne podupiru njihova vjerovanja.
Katolička vjera je proistekla iz Judaizma, a Judaizam je religija koja zahtjeva čistoću, točnost i ubjeđivanje od djetinstva u religiozne rituale. Svako nepoštivanje rituala se smatra griješnim. Rituali čistoće i točnosti su karakteristični za osobe sa opsesivno kompulzivnim poremećajem, tako da su religijski rituali prepoznati prije kao psihopatološki poremećaj nego uzvišena duhovnost (Greenberg,Witztum; Izraelski časopis Psihijatrije, 1994). Veza između opsesivno kompulzivnih poremećaja i religijskih rituala kao što su molitve je više nego očita, no ovu vezu treba razmotriti i u šizofreniji i u šamanizmu. Razlika između šamana i šizofreničara je u halucinogenoj supstanci zvanoj Dimetiltriptamin, koja se prirodno izlučuje u ljudskom mozgu. Šaman je psihodelik, vrač. Osoba koja zbog halucenogenih droga doživljava određena iskrivljena kognitivna i fizička iskustva. Ova iskustva mogu da traju satima i očituju se u nerealnim idejama, abnormalnim percepcijskim iskustvima, dubokim emocionalnim pomacima, i bizarnim ponašanjima. Ovakva je osoba u mnogim primitivnim društvima poštovana kao veza između kozmičkih (duhovnih) sila koje kontroliraju život. Primitivna društva su svakodnevno bila podvrgnuta okrutnoj stvarnosti, sirovim međusobnim odnosima u borbi za život. Život u njima je bio pun straha, anksioznosti i nepredvidljivih situacija a osoba-vrač je nudila olakšanje od ovih strahova. „Muškarac ili žena mogu postati šaman na dva načina: nasljedstvom ili biranjem od strane društva. Kad se rodi djete, ono može pokazivati određenu jedinstvenu, individualnu i rijetku kvalitetu – može imati psihodelični potencijal, potencijal da se poveže sa „božanskim". Ove crte ne prolaze nezapaženo od društva koje već traži takve osobe. Djete-šaman će imati psihološku predispoziciju za ekstazu, a ona je zavisna od psihološke predispozicije kao što su epilepsija ili katatonija". (Castaneda,2004). Nadam se da ovdje već prepoznajete predispoziciju „spasitelja", lika koji se u Jevreja dugo čekao.
Šizofrenija je također psihodelična. Ona je psihički poremećaj u kojem osoba ne razlikuje zbilju od iluzije. Njene odlike su: nepogrešive promjene ličnosti, nerealne ideje, poremećaji percepcije i razmišljanja, duboki emotivni prevrati, bizarne vrste ponašanja i paranoidna stanja. Usljed duboke emotivne promjene i odsječenosti od okoline obično se javljaju religijske i magijske ideje. „Šizofrenija je genetski predisponirana, ali to ne mora značiti da će djete sa ovom predispozicijom biti šizofreno. Kada se ovaj psihodelični potencijal nečim potakne, tada se i šizofreničar „probudi". Mnogi šizofreničari su potvrdili iskustvo spiritualnosti, izjavljujući da su bogovi, pripovjedajući da su komunicirali sa bogom, ili govoreći da su glasnik boga, itd". (Sarason & Sarason, 2004).
Priče iz biblije ukazuju na elemente halucinacija i promjenjenih stanja svijesti. Na primjer, Mojsije je sam uslijed užarene pustinje, vidi grm koji se sam zapalio i čuje glas iz njega. Isus i drugi religijski proroci su uvijek sami kada čuju božji glas. Njihovo otkrovenje je uvijek solitarni čin. Poznata karakteristika proroka ili „duhovnih ljudi" jeste ta da su svoje „božanske" poruke dobivali uvijek kada su bili senzorno deprivirani, obično negdje osamljeni u izolaciji, nekakvoj špilji ili pustinji, a naučno je poznato da senzorna deprivacija uzrokuje halucinacije. Samozapaljiva biljka doista postoji; ona se zapali zbog ogromne vrućine, a gle čuda, ogromna vrućina uzrokuje halucinacije,... kako vizualne tako i slušne.
Najjača psihodelična supstanca na svijetu je Dimetiltriptamin (DMT). Otkriveno je da umno zdrave osobe imaju nivo DMT-a normalne koncentracije, dok su šizofrene osobe imale povišeni nivo DMT-a (Strassman,2000). Lako je moguće da su osobe sa povišenom koncentracijom DMT-a u krvi ujedno šizofrene i šamani (Wilkins,2007). Šamani za razliku od šizofreničara interpretiraju svoja iskustva kako bi ih prilagodili društvu u kojem žive, drugim rječima, prilagodili trenutnoj religiji. Šamani i šizofreničari su skloni epileptičnim napadima i stanjima katatonije (McKenna & McKenna, 1994), potezima koji pozivaju njihova društva da im daju titulu. Ono što odlučuje da li će neko društvo osobu označiti kao šizofrenu ili šamana je kultura u kojoj živi, npr. u Amazonskoj prašumi nema šizofreničara, ali ima šamana, no u New Yorku ima šizofreničara, ali nema šamana.
Također postoji vrlo jasan paralelizam između osoba koje boluju od opsesivno kompulzivnog poremećaja i religijskih rituala. Osim što su često religiozni vođe bili upravo oni sa jasnim vizijama raja i pakla, oni su ujedno bili i osobito dobri u izvođenju rituala. Na primjer, Brahmani u Hinduskoj religiji provode 6 sati u ritualima pranja; postoje detaljni postupci koliko puta prati jednu ruku, zatim drugu, koliko obje zajedno, koliko puta prati jedan dio usta a koliko drugi. Detaljne upute na koji način leći na spavanje da bi se ujutro probudili s pogledom na određeni predmet, set pravila za ulazak i izlazak iz hrama, broj molitvi u danu, sekvence čarobnih brojeva, itd. Židovska vjera ima strogo discipliniran način pripreme hrane i rituale pranja uz posebne molitve, pravila o tome kako ulaziti i izlaziti iz svetog mjesta koje uključuju određene molitve i dodire dovratka, zidova i sl., čarobne brojeve i njihovo množenje sa brojem 18. Prema njihovoj svetoj knjizi, imaju 613 pravila za dnevno ponašanje, od kojih 365 zabrana i 248 stvari koje moraju učiniti svaki dan. Ovo je klasična opsesivna numerologija. Islam ima također detaljna pravila o pripremi hrane, načinu ulaska i izlaska sa svetog mjesta, pranju nakon ispražnjavanja crijeva, pranju usta, čarobne brojeve i njihova množenja. Katolici imaju brojenje krunice, čarobni broj 3, određen broj molitvi koje se trebaju izreći u danu, određene postupke kod ulaženja i izlaženja iz crkve, molitve koje se govore samo na parne godine, i one koje se govore samo neparnih godina, „posebne" dane itd.
Osoba sa opsesivno kompulzivnim poremećajem osjeća prisilu da ponavlja određene pokrete koji prema sopstvenoj ideji imaju za cilj da spriječe ili umanje osjećaj tjeskobe, ili da spriječe da se desi nešto loše općenito. Možda ste i vi osjetili potrebu da na stubište kojim ulazite na posao zakoračite baš desnom nogom, a brojeći gazišta izađete opet s desnom nogom (za sreću). Osobe sa OKP-om izmišljaju pravila i rituale koji im trebaju pomoći kod opsesivnih misli, međutim olakšanje od obavljanja njihovog rituala je samo privremeno,... ciklus opsesija – tjeskoba – kompulzija – olakšanje se ponavlja. Najčešće preokupacije osoba s OKP-om su pranje i čišćenje, priprema hrane, brojanje, ulazak i izlazak sa značajnih mjesta, provjeravanje, tiho ponavljanje čarobne fraze, a u tim svojim kompulzijama mogu provesti sate i sate zarobljeni.
Interesantno je to da su četri najznačajnija religijska rituala jednaka četrima najznačajnijim OKP kompulzijama, to su: čišćenje tijela, pripremanje hrane, ulazak i izlazak iz značajnih (religijskih) mjesta, i numerologija. Ako opsesivno kompulzivna osoba „pogodi" pravi renutak društvenog stanja, ove osobe bivaju uzdignute i poštovane od strane zajednice. Upravo to se to događa u sujevjernim društvima, društvima duboko podjeljenim, primitivnim, ugnjetavanim, koja prirodno traže izlaz iz bezizglednog stanja. Opsesivno-kompulzivni bolesnik dođe i kaže: pogledajte moju tehniku kojom svakodnevno poštujem boga, čini mi dobro, a ja vam je darujem. Tako OKP rituali prestaju biti privatni, već se djele sa ostalima u društvu u obliku pravila zajednice, te se pretvaraju u religijski ritual u svega par decenija (R.Sapolsky). Osnivač Jezuita, Ignacije Loyola, je patio od opsesivno-kompulzivnog poremećaja, koje je opisao u svojoj autobiografiji. Isto tako i Martin Luter, osnivač Protestantizma, je bio opsesivno-kompulzivan, patio je od opsesivnih osjećaja „tjelesne požude, srdžbe, ili zavisti prema svojoj braći", opsesivnih, nekontrolirajućih, „bezbožnih" misli.
U XVII stoljeću je biskup John Moore primjetio OKP kod vjernika. Ovakav oblik opsesivno-kompulzivnog poremećaja se zove skrupulozitet, i njihove se opsesivne misli generalno motaju oko straha od grijeha ili moralnog pokleknuća, te oko straha da njihova vjera u boga nije dovoljno dobra ili da će na bilo koji način uvrijediti boga. Zbog toga su njihove kompulzivne radnje česte molitve „za svaki slučaj", ispovjedi, čitanje biblije i vjerskih tekstova, pretjerane radnje samožrtvovanja (dajući relativno velike svote novca ili nekretnina religijskim zajednicama), praveći saveze (dogovore) sa bogom da izbjegnu kaznu i sl.
Katoličanstvo ne samo da je proisteklo iz ovakve mentalne degeneracije, nego se i dan danas tretira kao svjetonazor vrijedan poštovanja. Organizirana religija je vrlo vješto iskoristila ljudske strahove da se domogne kako novčanog, tako i materijalnog bogatstva. Ako se nekome to čini civilizirano i vrijedno poštovanja, onda neka to čini, ali u privatnosti svog doma. Ostali imaju pravo na slobodu od ovakvog tretmana. Ovu slobodu posebno roditelji duguju svojoj djeci. Pravo na istinite informacije i zdrav pogled na svijet je vjerovatno nešto najljepše što sopstvenoj djeci mogu da pruže,... da izrastu u ljude koji misle svojom glavom. Prema istraživanju Američkog Duke Univerziteta tinejdžeri koji ne vjeruju u boga su manje podložni utjecaju tzv. „kul-tipova" i onome što oni zagovaraju, te nemaju potrebu biti dio njihovog društva kao što to imaju religiozni tinejdžeri, a brojne psihološke studije pokazuju da su nereligiozna djeca manje nasilna, osvetnička, manje nacionalistički i vojnički orjentirana, manje autoritativna od svojih religioznih kolega.
