Laž o Davidu i Golijatu:
Samuel 1, glava 16:
17 Saul reče slugama svojim: „Potražite mi koga, koji lijepo umije udarati u žice, pa mi ga dovedite!"
18 Jedan od sluga reče: "Poznam ovdje jednoga sina Jesejeva u Betlehemu, koji umije lijepo udarati u harfu. 21 Tako dođe David k Saulu i stupi u njegovu službu. On ga je vrlo cijenio, te ga postavi, da mu nosi oružje. 23 I kadgod bi zao duh od Gospoda napao Saula, David bi uzeo harfu i udarao bi na nju. Saulu bi tada bilo lakše i bolje, i zao bi duh otišao od njega.
Samuel 1, glava 17-18:
40 Uze štap svoj u ruku i potraži sebi iz potoka pet glatkih kamenova, Metnu ih u torbu pastirsku, koju je upotrebljavao kao torbu od praćke. Onda uze praćku svoju u ruku i pođe na Filistejina. 48 Kad se je Filistejin pomaknuo i sve se bliže Davidu primicao, David brže potrča prema vojsci Filisteja. 49 Pritom maši se u torbu, izvadi kamen, zavitla ga iz praćke i pogodi Filistejina u čelo. Kamen se zabi u čelo, tako da je on pao naprijed na tlo. 51 David naime pritrča, stade kraj Filistejina, uze mač njegov, izvuče ga iz korica i pogubi ga odsjekavši mu njim glavu. Kad vidješe Filisteji, da im je najjači mrtav, pobjegoše. 55 Kad vidje Saul, kako David izađe pred Filistejina, upita svojega vojskovođu Abnera: „Čiji je sin taj mladić, Abnere?" Abner odgovori: „Tako živ ti bio, kralju, ne znam". 2 Saul ga uze taj dan k sebi i ne dade mu više da se vrati u svoju očinsku kuću.
Samuel 2, glava 21:
19 Kad onda opet kod Gobe nasta rat s Filistejima, ubi Elhanan, sin Jaare-Oregima iz Betlehema, Golijata Giteja, kojemu je koplje bilo kao vratilo.
Kako je David došao u službu kralja Saula? Prema šesnaestom poglavlju on je harfista i primljen je u službu da svira harfu Saulu, a prema sedamnaestom i osamnaestom poglavlju on je pastir koji nakon pobjede nad Golijatom dolazi u službu kralja. Ne može oboje biti istina. U drugoj knjizi Samuilovoj Golijata ubija izvjesni Elhanan, a ne David.
ISTINA O DAVIDU I GOLIJATU:
Kao prvo i osnovno riječ „David“ odnosno „Davidum“ nije ime, nego titula ili nadimak sa značenjem zaštitnik, ili vođa. Dalje, biblijske priče su jedni izvor informacije o tzv. kralju Davidu. Niti jedan arheološki zapis, ili arheološki materijal se ne može dovesti u vezu sa osobom zvanom David, niti jedan prastari zapis ne spominje Davida. To ne potvrđuju niti otkrića iz najstarijeg arheološkog nalazišta u Izraelu, Tel Dan, čija su iskapanja započela još 1966. godine.
Tri kamena fragmenta od 13 redova Aramejskog pisma otkrivenih u periodu od '93-'94 sadrže riječ „bytdwd", koju su neki obrazlagatelji preveli kao „kuća Davidova", međutim staro Aramejsko pismo se piše bez samoglasnika (isto kao i Hebrejsko) tako da ova riječ može imati i više značenja, kao npr. ujak, voljeni ili stoka.
Utvrđeno je da je ovaj kameni stećak dao napraviti Aramejski kralj (prastara Sirija) godine 800 pr.n.e., kao zabilježbu ratne pobjede. Spominje se njegova pobjeda nad Jehuom kraljem Izraela, i Ahazijom kraljem Judeje. Iz ovih zabilješki se vidi da je biblijska priča falsifikat jer ona kazuje da je Jehu (Izraelski kralj) ubio kralja Ahaziju i Ahaba (Kraljevi 2, 8-10). Ovaj kameni stećak se smatra orginalnim iz još jednog razloga, a taj je što bi falsifikator podržao priču iz biblije a ne bi joj protuslovio kao što je u stvarnosti slučaj. Fragment sa stećka „bytdwd" se ne odnosi na osobu, niti potvrđuje biblijsku priču.
Biblija isto tako tvrdi da su Psalmi zbirka pjesama koju je navodno napisao kralj David, međutim i ovo je još jedna laž, jer ne samo da nema dokaza da je David ikad postojao, nego su ove pjesme napisane 700-800 godina nakon izmišljenog lika Davida. One predstavljaju zbirku Jevrejske poezije, i ništa više.
Nakon poraza kod Afeka, Izraelci su se za vrijeme vladavine Samuila povijao pod jarmom Filestijaca. No kako je to već uobičajeno u Jevrejskoj mitologiji, oni su vjerovali da ih samo vođa izuzetnih vojničkih sposobnosti može osloboditi i ujediniti u kraljevstvo. Pod uticajem patnji i iskustva Jevreji su propovjedali neku svoju sopstvenu etiku, socijalnu pravdu i društveni poredak. U svojim maštovitim pričama su isticali svoju posebnost i junaštvo kao i bilo koje primitivno pleme onoga doba,... smatrali su se specijalno privrženima bogu, svoju narcisoidnost su reklamirali kao kvalitetu a svaku legendu su okrenuli i iskoristili u vlastitu korist. Preuzeli su brojne legende, mitove i narodne priče iz ranijih kultura kao što su Babilonska, Egipatska i Grčka. Tako se i ova priča o Davidu i Golijatu može vrlo dobro usporediti sa Grčkim mitom o Hektoru i Ahileju otpjevanih u epu Ilijada, a ako se iznese izvještaj bibličara da su Filistinci zapravo stanovnici Grčkog otoka Krete, onda stvar postaje jasnija.
Nakon Babilonskog ropstva među Jevrejima se razvila posebna vrsta didaktičke priče zvane midraš. To su priče sa porukom, koje je narod prenosio od usta do usta radi podržavanja patriotskog duha ili izražavanja neke filozofske misli koja ih je zaokupljala.
